Izvještava
Slike
Dr.sc. Vladimir Rukavina,
Areopagit
Zmaj Sv. Ksaverski
U Zmajskoj Kuli Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja“19. rujna 2007. godine održano je predavanje Tomislava Premrla, DIA, pod nazivom
PREPOZNAVANJE NOVOG SAKRALNOG PROSTORA
Tomislav Premerl (Zagreb, 5.XI.1939.).
Nakon Srednje tehničke građevinske škole (arhitektonski odjel, 1959.) diplomirao na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1969., doktorirao na istom fakultetu 1985. Od 1969. do 1972. radi u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu kao arhitekt konzervator (upravni postupak, vođenje zaštitnih radova, projektiranje i izvođenje rekonstrukcija, studije rekonstrukcija i sanacija, obnove pročelja, arhitekt. i povij. dokumentacija). Od 1972. do 1980. radi u Građevinskom školskom centru kao predavač stručnih predmeta (građevne konstrukcije, projektiranje, likovne umjetnosti). Od 1980. do 2004. u Leksikografskom zavodu «Miroslav Krleža» radi kao urednik za tehničku i likovnu struku i arhitekturu i piše vlastite tekstove (edicije: Tehnička enciklopedija, Hrvatski leksikon, Hrvatska enciklopedija, Hrvatski biografski leksikon, Zagrebački leksikon).
Od 1995. do danas predavač je na Teološkom studiju (afiliran rimskoj Gregoriani) Družbe Isusove (kolegij De arte sacra), od 2000. g. i na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove (kolegij Sakralna umjetnost), predaje na doktorskom studiju Akademije likovnih umjetnosti od 2006., mentor je i član ispitnih komisija doktorskih disertacija na Arhitektonskom fakultetu, te mentor dokt. studija na Odsjeku za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, sve u Zagrebu.
Od 1962. objavljuje članke, kritike, studije i eseje s područja teorije arhitekture, likovnih umjetnosti, arh. i lik. kritike, teorije i prakse zaštite spomeničke baštine i povijesti arhitekture. Posebno se bavi razvojem i analizom moderne arhitekture kod nas, te poviješću i teorijom sakralne umjetnosti. Objavio preko tisuću tekstova i više znanstvenih radova. Kao urednik uredio nekoliko stručnih knjiga. Bio je urednik časopisa Arhitektura (1970.-1977.), urednik časopisa Čovjek i prostor (1977.-1980.), te glavni i odgovorni urednik istog časopisa (1981 i 1982.), te 1987.-1990. God. 1995.-1999. dopredsjednik je Udruženja hrvatskih arhitekata i voditelj Nakladničke djelatnosti.
Izlagao na arhitektonskim izložbama i Zagrebačkom salonu, te autorski priredio nekoliko kritičkih izložbi. Bio član mnogih ocjenjivačkih sudova, stručnih povjerenstava itd.
Kao samostalni projektant i autor izveo više arhitektonskih i konzervatorskih zahvata na povijesnim sakralnim prostorima: Lijevi Štefanki (drvena kapela, 18.st.), Sv. Kvirin (12.st.), Supetarska Draga na Rabu (11.st.), crkva i samostan u Portu (16-18.st.) i Poljica (gotičko svetište) na Krku, sam. crkva u Makarskoj, Tučepi, Gornja Stubica, Zagreb. Projektirao i izveo nove crkve: Gornje Prekrižje kraj Krašića (1967.), Sv. Pavao u Retkovcu u Zagrebu (1998.), Sv. Benedikt u Mičevcu kraj Zagreba (2007.) M.B.Lurdska u Čulincu u Zagrebu (2007.), Sv. Križ u Hižakovcu kraj Gornje Stubice (2006.).
Objavio knjige: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata-nova tradicija. (MH, 1989. i II.izd.1990.) – Zagreb grad moderne arhitekture-stoljeće zagrebačke arhitekture (Durieux 2003.) – Nastajanje u suncu-esej o makedonskoj arhitekturi (HMD Zagreb 2003.) - Prepoznavanje arhitekture (MH 2005.). U pripremi su knjige Povjesnost arhitekture i Arhitekt Julije De Luca, monografija.
Uvod
Poslije Drugog svjetskog rata u sakralnoj se arhitekturi ništa nije događalo. Novo političko vrijeme bilo je programatski i agresivno nesklono crkvi i nije postojala nikakva građevinska djelatnost vezana uz gradnju crkava. Sve do II. vatikanskog koncila (1962. – 1965.), kada se i kod nas počelo osjećati buđenje duhovnih strujanja, tek se nešto popravljalo i improviziralo. Javljale su se različite potrebe uređenja crkvenog prostora, najčešće adaptacija i proširenja, a i pokoja ideja o novogradnji. Šezdesetih i sedamdesetih godina ponegdje se u pradgrađima i uspijevalo uz velike probleme ishoditi građevinsku dozvolu, ali uvijek samo za dogradnje, adaptacije ili proširenja. No ipak, većina se novih župa adaptira u obiteljskim objektima, pa i u stanovima velikih zgrada, a u urbanističkim se planovima crkvena izgradnja uopće nigdje ne predviđa. Znamo tek nekoliko izuzetaka: Kraljica Sv. Krunice na Željezničkoj koloniji (Kažotićev trg) arh. B. Pinteka, 1968. – 1971., franjevačka crkva Sv. Križa u Sigetu, E. Seršića i M. Salaja 1970. – 1975., crkva B.D.Marije Žalosne u Španskom, V. Balleya, 1981. – 1986., te u okolici Zagreba crkva Sv. Ane na Gornjem Prekrižju kod Krašića T. Premerla, 1964. - 1967., i Sv. Josipa Radnika u Zdenčini, S. Planića, 1967. – 1968.
Ono što se gradilo ostajalo je bez javnog i stručnog publiciteta i bez prave valorizacije. No, danas se, u novoj situaciji struka mora već pitati o prisutnosti i značenju novije sakralne arhitekture. Da bismo je valorizirali potrebno je znati: što je sakralni prostor danas, kakva pitanja on nameće arhitekturi i na koji način suvremena arhitektura odgovara na njih, te kako se u njima kreativno ostvaruje. Pitanja su intrigantna jer je sadržaj te arhitekture najneposrednije vezan uz duhovne, intimne i zajedničke čovjekove doživljaje. Arhitektu je sakralni prostor uvijek stvaralački izazov, a u ovom vremenu vrlo upitne civilizacijske kohezije, vremenu gubitka uporišta i traženju nova smisaona ishodišta, vremenu koje gubi svijest o povijesnom pamćenju, vapaja za duhovnim jedinstvom, novi sakralni prostor najsloženija je prostorna zagonetka. Odbacivanjem tradicijskih shema crkvenog prostora i mogućnosti umjetničke slobode, pred arhitektonsku misao postavljene su mnoge nedoumice i nepoznanice, a prečeste zablude najčešće su se tek rutinski «funkcionalno» rješavale. Suvremenoj arhitekturi ostaje osnovno pitanje, što je i kakav bi morao biti novi sakralni prostor i kako ga ostvariti, od njegova duhovnog smisla do mogućnosti arhitektonskog izraza. Rasprave o tom ključnom problemu potpuno su izostale, prvenstveno od strane naručitelja (crkve), a potom i onih koji se upuštaju u avanturu kojoj nisu dorasli (graditelja), zaboravljajući da se stvaralački odnos prema duhovnosti ne može naučiti nego se životom i vlastitom duhovnošću, te stvaralačkom sposobnošću, osječajno, misaono i praktički stječe. Zato se u većini ostvarenja nakon Drugog svjetskog rata, a osobito posljednjih dvadesetak godina prečesto susrećemo s pomanjkanjem istinskog stvaralačkog poriva, od ideje do ostvarenja, a mnoštvo arhitektonskog kiča zamjena je za ono što se nije htjelo ili moglo osjetiti ili se pak nije željelo ili znalo upustiti u istinsko traženje novog izraza.
Tema
Sakralna arhitektura uvijek je tijekom povijesti bila prepoznatljiva i to uvijek upravo naglašeno prepoznatljiva, što izvire iz njene duhovne funkcije kao arhitektonskog znaka koji je najčešće davao i pečat široj okolini, ali i znaka svog unutarnjeg sadržaja. Pa kad je sakralna arhitektura izgubila primat kao ključni urbani oblikovatelj prostora, još je uvijek tijekom 19. stoljeća bila dobro prepoznatljiva, bez obzira na naše današnje kritike o njenoj umjetničkoj vrijednosti. Neću se ovdje baviti povijesnim sakralnim prostorom, već prepoznavanjem novog izričaja sakralne arhitekture, danas često nasilno «prepoznatljive». Samo što danas najčešće iz njenog znaka teško prepoznajemo suvisli, a pogotovo sakralni znak u rijetko definiranom okružju, ili sakralno značenje i poruku njenog unutrašnjeg prostora koji bi morao oprostoriti teološku ideju i sakralni smisao doživljenog prostora i na nama dostupni i suvremeni način omogućiti susret sa Svetim i Vječnim, a nevjerniku omogućiti susret s
mirom i skladom umjetničkog djela, ili tek kratke duhovne kontemplacije.
* * *
Suština koju prostorom treba pokazati i oblikovati oduvijek je ista istina, no prostor se mijenja i pokazuje u svakom vremenu i svakom djelu drugačijim. Mijenja se vanjski način pokazivanja u mjeri u kojoj se mijenjaju ljudi i povijesni svjetonazor. Povijest sakralnog prostora povijest je mijena mišljenja i osjećanja, uvijek s vjetrom u jednu jedinu istinu. A to je moguće tek s uvjerenjem i iskrenošću prema vlastitom djelu i vremenu u kojem živimo. Zato vrijedan sakralni prostor može ostvariti samo onaj tko ga iskreno može doživjeti sa svom složenošću unutrašnje duhovne i vanjske povijesne situacije određenog vremena i određenog prostora.
Svaki je vrijedan sakralni prostor složeni odnos duhovnog života i kreativnog izraza određene povijesne zbilje, a to znači da teži umjetničkom izrazu kao sastavnom dijelusakralnosti koju čovjek arhetipski nosi u sebi. Ako je na poslijetku arhitektura graditeljica duha, a u to smo uvjereni, onda ona mora znati i moći graditi okvir svog vlasttitog stvaralačkog postojanja i mora umijeti afirmirati taj duh kao kreativni i intelektualni doseg ljudskog genija.
Oblikovanje sakralnog prostora, uz liturgijske zahtjeve i mogućnost zajedničkog okupljanja, i danas je jedna od najbitnijih funkcija crkve građevine bez koje ona teško može egzistirati. Nije problem zadovoljiti funkciju same građevine, problem i izazov graditelju ostvarenje je složene duhovne funkcije prostora kao znaka i smisla. Problem nije nov, ali je danas posebno izražen, a kako je uvijek bio vitalni movens i opet od njega očekujemo stvaralački izraz našeg vremena.
* * *
Ako je arhitektura u općem smislu znak, što je jasno, onda taj znak treba znati i čitatai, jer znak naravno, uvijek nosi poruku i simboliku. Sakralna je arhitektura već po svom sadržaju najeklatantniji znak, dakle, poruka i simbolika, znak koji je živio u povijesti u sazvučju sa svjetonazorom određenog vremena. Prepoznavanje sakralne arhitekture nije se očitovalo samo u njenoj vanjskoj formi, ono je ovdje poprimilo i jednu složenu, višu dimenziju nužnu za spekulativno vrednovanje djela, ali u prvom redu, prepoznavanje sakralne arhitekture uvijek je bilo nužan uvjet za duhovni doživljaj i duhovnu komunikaciju s Vječnim i Svetim. Ono je također bilo i osnovni uvjet svakom novom stvaranju sakralnog prostora. A prepoznavanje arhitekture, opet mislim opčenito, uvjetovano je dosegom duha određenog vremena i određenog prostora, te njegove povijesti kao dijela sveopćeg svjetonazora.
Što, dakle, danas prepoznajemo u novim sakralnim prostorima; jer i opet ćemo ih prepoznavati, često čak kao vrlo nametljive «znakove», ali znakove čega? i kakvih poruka i simbolike?
Kao prvo, novije sakralne prostore morali bismo promatrati tijekom cijelog dvadesetog stoljeća u svijetu i kod nas, jer se tada za sakralnu arhitekturu događaju bitne i krupne promjene koje ovdje neću analizirati, a kao drugo, u potpunosti bi trebali razumjeti našu domaću situaciju druge polovine stoljeća, kada se kod nas nije gradilo, pa je to razdoblje i najvećim dijelom razlog zaboravu i potpune arhitektonske kreativne neprisutnosti u razmišljanju o sakralnome. No, ovdje nas zanima što se je dogodilo sa slobodom gradnje poslije 1990. godine, te dobrim dijelom i hipertrofijom sakralne gradnje koja je uslijedila do danas. Takvo promišljanje i razglabanje iziskivalo bi ogroman i kompleksan rad, pa ću ovdje tek naznačiti neke od problema pred kojima se i u kojima se danas nalazimo.
Sakralni prostor gledam uvijek isključivo integralno, dakle, govorim o sakralnoj umjetnosti gdje je arhitektura tek objediniteljica sveukupnog sakralnog izričaja, a ona je ovdje i materijalno najnametljivije prisutna, pa je često i tumačimo samo kao arhitekturu, što je, naravno, nedostatno.
* * *
Slika crkve u sakralnom smislu oduvijek postoji u čovjeku, no kakva je ona danas kada su ljudi izgubili središte, autentičnost življenja, zaboravili povijest ili je površno prihvaćaju, kada su izgubili napokon i slijed povijesnog mišljenja? Kako ostvarivanje sakralnog prostora nije tek prostorom oblikovano zadovoljavanje potreba, što je čisti arhitektonski zadatak koji će arhitektura ostvariti svojim kreativnim dosegom, potrebno je ukazati, možda i pokušati definirati, što je zapravo sakralni prostor i kako se je on u povijesti ostvarivao, to jest, kako ga je moguće i danas ostvariti.
Građevina crkve u povijesti je bila uglavnom kolektivno djelo, a danas je građevina crkve isključivo graditeljevo autorsko djelo, a gubitak kolektivne svijesti, koja je savršeno funkcionirala u prošlosti, danas mora zamijeniti jedan graditelj s pretpostavkom da živi s povjesnošću vremena. Tu je ključni problem našega vremena, jer sada graditelj, sam svojom umjetničkom imaginacijom, mora živjeti kolektivnu svijest koja ipak, ma kakva bila, postoji.
Graditi crkvu, dakle, silno je zahtjevna tema. Praktična težina zadatka pred graditeljem očituje se tek u rješavanju primarne fizičke funkcije i u konstruktivnom svladavanju prostora, iako i ono već spada u viši red stvari, jer ideja o konstrukciji nositelj je i ključ cjelokupne prostorne zamisli. Sve ostalo nije zadatak u klasičnom smislu, niti je odgovor primarnoj funkciji, sve ostalo jest stvaralaštvo koje teži izražavanju vlastite duhovne imaginacije i misaonog i kreativnog prožimanja, otvarajući dakako i nova pitanja. Cijeli kompleks crkvene umjetnosti i njezina poslanja trebalo bi razložiti i preispitati isključivo s tog stajališta.
Složenost i slojevitost sakralnog prostora uklapa se u teorijski slijed razmišljanja o arhitekturi u povijesti i danas. Posebnost koju ono nosi u svom iskazu teško nam je u našem vremenu definirati upravo zbog bojazni da se ta definicija neće ili neće moći u svojoj suštini razumjeti.
Ako je umjetnost prisutna u određenom prostoru crkve, a morala bi biti, onda je ona dio složene duhovne funkcije. Kad umjetničko djelo sudjeluje u građenju sakralnog prostora, ono je nadahnuto iskonskom stvaralačkom slobodom, ali samo onda kada graditelj, kipar, slikar, oblikovatelj u širem smislu i sam uspostavi vlastiti odnos prema duhovnosti. Velika su djela upravo nastala kao određeni zadatak u sklopu tako shvaćene funkcije cjelovitosti prostora.
* * *
Problem sakralnog prostora pojavio se pred nepunih dvadesetak godina kao u nas potpuno novi arhitektonski sadržaj o kome se baš ništa nije znalo, od arhitektonske projektantske koncepcije, od funkcionalnih i tehničkih problema provedbe, do onog bitnog duhovnog sadržaja i same teologije sakralnog prostora, o čemu se posljednjih pedesetak i više godina nije niti pitalo. Niti se teolozi u toj prilici nisu snašli, jer je teološku ideju bilo potrebno zamisliti materijalno oprostorenu, a to je već posebno složena dimenzija koja zahtijeva i poseban pristup problemu. No, mnogi se graditelji nisu baš nikako pitali o problemu pred kojim su se prvi puta našli dobivajući poslove, nažalost također od onih koji su se pred problemom isto tako prvi puta našli, nedozreli da sustavno promisle o rješavanju problema. Pojavili su se novi zadaci pred investitorom, arhitektom, prostornim planerima, pred administrativnim državnim tijelima, i napokon pred ocjenjivačkim sudovima koji su birali radove na improviziranim natječajima bez pravoga reda i čvrstoga programa. U takvim se prilikama okoriste uglavnom mediokriteti i oni koji se bez kompleksa nametnu kao graditelji obradivši neprimjereno obrazovanog i često nažalost i naivnog investitora da će kao stručnjaci s diplomom obaviti zadatak. A onda se nakon jedne gradnje po inerciji dobije druga, treća, pa i više njih. Ipak, bilo je i vrsnijih arhitekata, doduše mnogo manje, no oni se mogu prepoznati uglavnom tek po osnovnom oblikovnom iskazu isključivo tzv. čiste arhitekture, ali arhitekture također lišene sakralnog.
Za takvu situaciju u kojoj smo se našli svakako je potrebno i mnogo više vremena, pa problem koji se je dogodio sa sakralnom gradnjom ne treba shvatiti tragično, već kao povijesnu činjenicu i znati da će tom procesu sazrijevanja biti potrebno vrijeme. Zakljičiti je tek, da ne bismo jednostavno opravdali ono što se je do sada dogodilo, da će sakralna misao o prostoru, drugim riječima crkvena umjetnost, vremenom naći svoj likovni i prostorni izraz i izraz našg vremena i moći ga oprostoriti na teoloki prihvatljiv način.
Upozoriti je i na jednu nesmiljenu činjenicu: brzinom kojom se gradi za koju će godinu uglavnom biti zadovoljene potrebe za prostorom, a intenzivna će gradnja posustati i nastupiti će dulje vrijeme bez gradnji, što se je u povijesti događalo, a mi ćemo kroz taj period biti okruženi pretežno lošom sakralnom arhitekturom. Dakle, ne okrivljujući nikoga posebno, ali ne i opravdavajući, shvativši ovo razdoblje kao povijesnu nužnost, već danas možemo govoriti tek o propuštenim prilikama koje nažalost nismo znali, možda niti mogli bolje i kreativnije iskoristiti. A takve se prilike u povijesti rijetko događaju.
Vrijeme je već da postavimo i pitanje: kako ćemo i na koji način valorizirati mnoštvo novih ostvarenja sakralne arhitekture, pa i cijele sakralne umjetnosti u šumi pobrkanih relacija, od praktičkog tehničkog dijela, preko arhitektonske teorijske misli do teološkog vrednovanja tih prostora? Jer osim arhitektonskog pokazivanja bitno je pitanje teološkog aspetka prostora, o kome se, naravno, i nažalost ne misli. Koji su teološki standardi, nazovimo ih uvjetno tako, nužni u ostvarenju i kako ih u valorizaciji prepoznati? Nažalost ni teolozi se ovdje nisu još javili u punom smislu, njihova je prisutnost izostala, a netko bi se morao baviti i teologijom sakralnoga prostora. Ako toga nema, što onda očekivati od arhitekta? Ako je on i dijelom upoznat s teologijom, a uglavnom nije, on ipak nije teolog koji bi o sakralnom prostoru svakako morao nešto reči. Iz toga slijedi i općenita nedoraslost u vrednovanju novih realizacija.
Što uopće znači prepoznavanje vrijednosti u oblikovanju novog sakralnog prostora? Jasno je, da tu nije dovoljno samo i isključivo teorijsko, strogo arhitektonsko vrednovanje, a to se tiče i sve likovne umjetnosti, već vrednovanje koje uz arhitektonsku i umjetničku analizu uključuje onaj duhovni izraz kojim će se osjetiti simboli i smisao teološke ideje u kreativnom izričaju autora. Vrednovanje koje će znati znanstveno ocijeniti i duhovno osjetiti sakralni izričaj umjetnosti, odnosno arhitekture. Put ka takvom pristupu vrednovanja još je zacijelo dug, a dali je uopće i moguć u našem vremenu? i kako ga, makar i postepeno vremenom stvarati? Upravo to bi trebalo biti naše kreativno i duhovno nastojanje.
Ipak, u cijelom košmaru moramo već i sada kritički propitivati nova ostvarenja sakralne arhitekture i započeti proces od edukacije do individualnih nastojanja. Jer arhitektura bi, kao i u povijesti, i opet morala biti nositeljica i objediniteljica uvijek suvremene umjetnosti u realizacijama sakralnih prostora, arhitekturi bi moralo biti moguće oprotoriti duhovno, Sveto i Vječno, na njoj primjeren i jasan način, kao što je to uvijek u povijesti bilo ostvarivano. Tko će započeti taj proces? ili će do njega tek spontano doći?
Još jednom ponavljam, arhitektonski problemi nisu u pitanju, njih će svladati svaki iole obrazovani arhitekt, ali ključni je problem, tko će se potruditi i naravno, biti kadar sakralnu arhitekturu integralno shvatiti kao onu kreaciju koja nadahnuta duhom može oprostoriti visoke teološke vrijednosti i iskazati ih na nama dostupan način?
I na kraju jedno hipotetičko pitanje: kako će za pedesetak godina povjesničari umjetnosti i teorija arhitekture, pa i naši unuci, ocijeniti današnje gradnje sakralnog sadržaja?