Zapis:

Dr. sc. Dragutin Pavličević,

Zmaj Pleternički II.

Slike:

Dr. sc. Vladimir Rukavina,

Zmaj Sv. Ksaverski, Č lan Zmajskog areopaga

ZRINSKO-FRANKOPANSKA HRVATSKA

OD CETINSKE POVELJ DO SMAKNUĆA U BEČKOM NOVIGRADU (1521.-1671.)

S POSEBNIM OSVRTOM NA NJEGOVANJE NJIHOVA KULTA

Motto: 1. « Navik on živi ki zgine pošteno», Fran Krsto Frankopan;

• «…viruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku», Petar Zrinski;

• « Gdje slobode sad su dani,

Što ih Hrvat cijenit zna,

Gdje su Zrinski Frankopani,

Gdje su ona lava dva?», August Harambašić, Hrvatska, 1881, 12

4. « Slaveći posljednjeg Zrinskog i posljednjeg Frankopana, ne slavimo u njima

samo najdivnije predstavnike onoga doba u našem narodu, nego ih slavimo kao rijetke ljude, koji se ne rodiše za stotinu, nego za stotine godina prerano; tako rano, da njihova misao, misao slobode Hrvatske i misao borbe za tu slobodu ni današnji dan nije osvojila inteligenciju, a kamo li cijeli narod hrvatski», Antun Gustav Matoš, Jubilej, Hrvatska sloboda, 15.6.1910.

UVOD

U velikoj i bogatoj, ali nažalost krvavoj i gotovo tragičnoj povjesnici Hrvata, nema dviju većih i uglednijih velikaških obitelji, nego što su to Šubići-Bribirski ( kasnije po gradu Zrinu, čiji su vlasnici od 1.347. godine, nazvani Zrinskima), i njihovi sudbinski dvojnici knezovi Krčki (od 1. 430. nazivani i Frankopanima, Frangipanima, Frankapanima), prema jednoj uglednoj rimskoj magnatskoj obitelji).

Iza njih ostaju i uglednici poput Erdődyja, Draškovića, Blagajskih, Keglevića, Berislavića, Lackovića, Karlovića-Krbavskih, Jelačića, Bedekovića, Pejačevića, Raucha i drugih. I sve one zajedno nisu dale toliko banova, dakle potkralja hrvatskih, kao Zrinski i Frankopani.

Već potkraj 14. stoljeća je Ivan knez Krčki zajednički hrvatsko-slavonski ban;

-od 1.542. do 1.556. je banom bio Nikola Šubić Zrinski ;

-od 1.567. do 1..572 je na banskom tronu Franjo knez Frankopan Slunjski ,

dakle član jedne od 8 loza Frankopana;

-od 1.616. do 1.622. tu je Nikola knez Frankopan ;

-od tada do 1.626. Juraj grof Zrinski ;

-od 1.647. do 1.664. Nikola grof Zrinski ;

-i posljednji ban tog roda bio je od tada do pred smrt 1.670. njegov brat

Petar grof Zrinski.

Osim obnašatelja banske časti, bilo je još Frankopana i Zrinskih koji su se istakli kao branitelji od Turaka-Osmanlija, ili na drugim poljima ljudske djelatnosti, npr. Bernardin Frankopan Ozaljski , koji se jedva spasio u tragediji na Krbavskom polju 1.493., a 1.522. g. je već u staračkim godinama odjahao do Nürnberga i pred saborom Njemačkog carstva održao glasoviti govor Oratio pro Croatia (Molitva za Hrvatsku) u kojem uzaludno poziva tada najveće europsko carstvo da pomogne u obrani od turske najezde.

Iz Brinjske loze Frankopana treba spomenuti Krstu Frankopana , koji na strani Habsurgovaca ratuje protiv Mlečana, a 1,525. g. proslavio se prodorom do opsjednutog hrvatskoga grada Jajca i dopremio hranu i živež. Nazivan je u tadanjoj Slavoniji «skrbnikom i zaštitnikom kraljevstva», a poginuo je 1.527. g., dakle kad su Cetinskom poveljom Habsburgovci izabrani za hrvatske kraljeve. Kad je Habsburg Ferdinand postao kraljem, Krsto je podržao Ivana Zapolju, koji ga je imenovao banom, pa je za njega i poginuo u bitki kod Varaždina.

Do konca XVI. stoljeća izumrle su sve frankopanske loze osim one Tržačke, koju je predstavljao spomenuti ban Nikola, sudionik uskočkog rata i žestoki protivnik velikaške obitelji Erdődyja, zbog koje je i morao napustiti bansku čast.

Posljednji, najugledniji i intelektualno najjači Frankopan, bio je Fran Krsto , također Tržaški, junak u ratu i ugledni književnik u miru, pisac izgubljenog, pa u XIX. Stoljeću nađenog Gratlica (vrta) za čas kratiti.

I njegova sestra, supruga Petra Zrinskog, Katarina , objavila je zbirku pjesama «Putni tovaruš», i bila djelatni član zrinsko-frankopanske pobune. Umrla je u zatočeništvu u Grazu, a ja potičem Družbu, da u crkvi Sv. Andrije u tom gradu istražimo sarkofag, koji navodno, pripada njoj.

Ne smijemo zaboraviti ni Jelenu Zrinski, kćerku Petra, udanu Rakoczy u Erdelju, sudionicu pobune, koja je kao prognanica završila život 1.703. u Maloj Aziji, iste one godine kad je umro Ivan IV. Zrinski u zatočeništvu u Grazu. Podrugljivo su ga nazivali «Gnade», tj. milost, ali milost od Habsburgovaca nikada nije dobio.

U bitki protiv Turaka pao je kod Slankamena i Adam Zrinski, navodno pogođen hitcem u leđa, uostalom kao što je sumnjiva i smrt Nikole Zrinskoga , bana hrvatskoga u Kuršanečkom lugu kraj Čakovca 1.664. godine.

Tako su doslovce, istrijebljeni svi Zrinski i Frankopani, a njihova velika bogatstva je opljačkala austrijska soldateska, odnosno njihova Dvorska komora. Njihovi brojni gradovi, utvrde, pogoni i rudnici su devastirani i prepušteni vremenu da ih nagriza i uništi.

Međuti, možda ipak nisu svi Zrinski pobijeni?. Prije nekoliko godina mi se javio jedan gospodin, Zdrinijas iz Atene u Grčkoj, koji tvrdi da su njegovi preci preko Venecije, prije pobune i smaknuća, napustili Hrvatsku. Danas je jedan od tih Zriniasa ugledni grčki poduzetnik. Ovime samo potičem daljnje istraživanje, a ne prihvaćam a priori te navode i tvrdnje. Možda su i one slične onmima «nazovi Frankopanskima»?

I na koncu ovoga uvoda možemo zapitati :

-u čemu je u hrvatskoj povijesti važnost tih dviju velikaških kneževsko-grofovskih obitelji,

-zašto su postali predmetom istraživanja, opisivanja, oslikavanja, izrazom nacionalnog ponosa i domoljublja, narodne tuge ali i vjesnici slobodne i neodvisne Hrvatske s vjerom u vlastite snage, s otporom, pobunom protiv moćnih i stranih, protiv porobljivača i iskorištavača,

-zašto su Zrinski i Frankopani postali predmetom najvećega, najdugotrajnijega štovanja, nacionalnog hrvatskog kulta, kojeg posebno provodi od svog utemeljenja prije točno stotinu godina do danas i naša Družba «Braća Hrvatskoga Zmaja»?

Odgovor slijedi u daljnjem izlaganju.

1.ZRINSKI I FRANKOPANI OD PRVIH SPOMENA U BRIBIRU I NA OTOKU KRKU DO IZBORA NA CETINU 1.527. GODINE

Iako je tema najavljena od Cetinske povelje 1.527. g. ipak ne možemo mimoići sve

ono što su u hrvatskoj povijesti, u obrani nacionalnog ozemlja, u kulturi i graditeljstvu, odnosno u gospodarstvu, uradili potomci Pavla i Mladena Šubića Bribirskog i kneza Dujma Krčkog , kasnije Zrinski odnosno Frankopani.

Prvo moramo utvrditi da obje obitelji pripadaju visokom hrvatskom plemstvu, možda su čak potomci petero braće i dvije sestre, a možda i pripadnici onih 12 hrvatskih plemena iz 1.102. g., a isto tako je vjerojatno, da su njihovi preci bili na čelu onih Hrvata-konjanika, koji su preselili dio svog puka iz Bijele u Crvenu Hrvatsku, pa možda čak i neki od njih iz onoga iranskog korijena? Sve su to samo pretpostavke, o kojima povjesničari ne mogu raspravljati znanstveno bez dovoljno dokaza.

Ali kad je u pitanju velika prošlost malobrojnoga našega hrvatskoga naroda, onda možemo dati na volju i srcu i duši, pa pomalo i veličanju, kako to rade veliki narodi, koji malima obično predbacuju nacionalističke težnje.

I Zrinski i Frankopani dolaze iz našeg Primorja, s područja na kojem se ustrojila i razvijala naša prva država na ovom prostoru. U zaleđu hrvatskih sjedišta narodnih vladara, odnosno sa glagoljaških područja kakav je otok Krk sa glasovitom Baščanskom pločom i spomenom kralja Zvonimira. Zrinski i Frankopani su bili nositelji sjećanja na njegovo kraljevstvo, na njegovu krunu, na ime Hrvat . Zrinski i Frankopani su bili prenositelji tog nacionalnog imena s juga na sjever, od Ostrovice do Zrina, od Zrina Novog Zrina i Čakovca, iz Hrvatske u tadanju Slavoniju. Obzirom da su u Slavoniju došli kao vlasnici hrvatskih prostora, Zrinski i Frankopani su kao prvi Horvati na taj način pohrvatili Slavoniju, potisnuli slavonstvo, slovinstvo i donekle slavenstvo.

Kad je prodana Dalmacija Frankopani su izdržali borbu protiv Mlečana. Prešli su na kopno i uzeli Novi i Senj, sagradili Krealjevicu i Bakar, kao i desetak gradova u Lici, Gorskom Kotaru i Pokuplju i dalje prema središnjoj Hrvatskoj. Zrinski i Frankopani su se orodili i postale politička i gospodarska moć onodobne Hrvatske. Bili su kralježnica obrane Hrvatske, a zajedno s mađarskim velikašima su pružili prvi otpor Habsburgovcima.

I tako je to trajalo od XII. do XVII. stoljeća, dakle punih pola tisućljeća. I kako se pomicalo hrvatsko plemstvo iz dalmatinske i primorske Hrvatske, tako se pomicalo i nacionalno ime i svijest o pripadnosti tom narodu.

Zrinski i Frankopani su, uz još neke plemiće visokog roda, bili na čelu hrvatskog političkog naroda koji je čuvao svijest o Hrvatskoj kao kraljevini. Bili su nositelji hrvatskog državnog prava i hrvatske državotvornosti. Bili su svjesni da Hrvate nije nikada nitko dobio na maču, nego da su upravo oni 1.102. g. doveli Arpadoviće, 1.301. g. Anžuvince, te 1.527.g. Habsburgovce, a kobne 1.671. g. u duhu povelje Andrije II. su zamislili da mogu voljom naroda promijeniti i postojećeg vladara.

Do sigetske bitke 1.556.g. prednjačili su Frankopani u borbama protiv Turske-Osmanlija, a od velikog Nikole Šubića Zrinskog do njegova imenjaka i unuka Nikole bana, najuglednijeg mađarskog pjesnika, i Petra, njegova brata i prevoditelja na hrvatsko jezik, prednjačili su Zrinski. U ono doba bi se reklo braća i rođaci Zrinski i Frankopani.

Poglavito su Zrinski bili poznati i priznati i u Ugarskoj, gdje su ih smatrali svojima, pa mađarska vojna akademija danas nosi ime Nikole Zrinskog Sigetskoga . Zrinski su zajedno s Frankopanima bili strah i trepet bosanskih paša i vezira, a od 30. godišnjeg rata 1.618. do 1.648. g. i europski poznati junaci. Posljednji put su se istaknuli 1.664. g. kad su spalili glasoviti turski most kod Osijeka, a kukavički Habsburgovci sklopili mir u Vasvaru, u vrijeme, kako veli dr. Ante Starčević, kad se Turke moglo i «preslicama goniti»!.

2.OD CETINSKE POVELJE DO VELIČAJNE POBJEDE POD SISIKOM, KAD HRVATI BRANE BEČ, KISEG I SIGET, A GUBE TREĆINU SVOGA OZEMLJA (1.527.-1.593.)

Porazom hrvatske plemićke vojske na Krbavskom polju 1.493. g. počinje odsudni boj za Hrvatsku, koji završava 1.593. godine našom pobjedom kod Siska kao svojevrsni stogodišnji rat. U tom razdoblju počinje obrana hrvatskih «ostataka ostataka», poglavito od dolaska sultana Sulejmana 1.520. do 1.566.g.

Kad je 1.521.g. osvojen ugarski Beograd, «ključ Ugarske», ali i Slavonije, Srijema i Podunavlja, padaju redom gradovi, ali i čitave pokrajine. Sve je počelo teškim porazom kod Mohača 1.526. g. i građanskim ratom s Ferdinandom Habzburškim, koga su na Cetinu 1. siječnja 1527.g. izabrali hrvatski staleži s Nikolom Jurišićem na čelu. Ili, kako 1.997. g. u Cetingradu rekoh pjesnički: «Zvonimira krunu daše Habsburgovcu da pomogne u oružju i novcu. I šah grbom to potvrdiše, Cetingrade tako povijest piše!.».

I se tom prilikom Mađari i Hrvati opet podijeliše, kao i često puta u prošlosti, pa izabraše protukralja Ivana Zapolju. Došlo je do građanskog rata u kojem je hrvatsko plemstvo, pa i Zrinski i Frankopani bilo na obje strane.

To su iskoristili Turci, i 1.529. g. opkolili Beč. Kad su to htjeli postići i 1.532. g. dočekao ih je Hrvat, potpisnik povelje u Cetinu, Nikola Jurišić i zaustavio Turke kod Kisega sa samo 700 vojnika, uglavnom Hrvata. Isto je pošlo za rukom 1.566.g. kod Sigeta Nikoli Šubiću Zrinskom, koji je tom prilikom junački poginuo.

Njegovo hrabro djelo proslavilo je Zrinske i Hrvate u Europi, i tu bilježimo početak veličanja roda Zrinskih, pa je slikovito nazvan hrvatskim Leonidom.

To se potvrdilo i 1.871. g. kad se slavila obljetnica njihove smrti. Isticanje mučkog ubojstva, zapravo likvidacije obiju obitelji, kao i pljačke njihovih imanja, bio je oblik antiaustrijanštine i jačanja kulta hrvatskih mučenika Zrinskih i Frankopana.

I dok su Hrvati branili sebe, kršćanstvo, Europu, kako u Ugarskoj, tako i u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, prodrli su Osmanlije do Čazme, tu ustrojili svoj sandžak, samo dan jahanja do Zagreba!. Pala je Požega 1.536. g. i cijela istočna Slavonija, pa Virovitica, a u Dalmaciji Klis i već prije Jajce (1.528.g.). Kukavicu, austrijskog vojskovođu Katzianera umorili su 1.538. g. braća Ivan i Nikola Zrinski i prestali plaćati danak Turcima.

Od 1.546. Zrinski postaju vlasnici Čakovca, njihova sjedišta, a to znači najsjevernije točke hrvatskog ozemlja na koje su dospjeli uspješnim potiskivanjem Turaka.

U drugoj polovici XVI. Stoljeća Zrinski su glavni nositelji hrvatske protuturske obrane. Poslije Sigeta (1.566.), koju je borbu opisao komornik Nikole Zrinskoga, Črnko, nastavljaju se borbe, poglavito 1.577. i 1.578. g. kad padaju dva glavna uporišta i rudnici Zrinskih, Zrin i Gvozdansko. Junačka obrana Gvozdanskog bila je još jedna epopeja junaštva, kad je čitava posada izginula do posljednjeg čovjeka, a nije predala grad!. Konačno je 1.592. g. pao hrvatski Bihać, već prije Cazin. Tada Petrinju gradi Hasan paša i počinju trogodišnje borbe za Sisak gdje su se istaknuli protivnici Zrinskih Erdődy, poglavito u velikoj pobjedi 1.593. g.

3.JUNAŠTVO ZRINSKIH I KUKAVIČLUK HABSBURGOVACA TE SMAKNUĆE U BEČKOM NOVOM MJESTU (1.663.-1.671

Ne možemo nabrojiti sva junačka djela koja su tijekom XVI. stoljeća postigli Zrinski i Frankopani, te Erdődy protiv Turaka-Osmanlija.

Borili su se zapravo najčešće protiv islamiziranih Bošnjaka i Hercegovaca. Osim toga, što valja posebno naglasiti, bore se protiv nevolja koje iznutra nagrizaju Hrvatsku, tj. protiv bečkog Dvora, koji naseljava Vlahe dajući im hrvatsku zemlju bez naknade. Vlahe koriste u borbi protiv hrvatske autonomije, posebice poslije Vlaških zakona 1.630. g., kad doseljenim Vlasima daju ono što nikad nije bilo njihovo!.

Područje Vojne Krajine je izdvojeno iz ovlasti hrvatskoga bana, Sabora i Hrvatskog kraljevstva, a daljnje potiskivanje Turaka i rješavanje istočnog pitanja, tj. ponovno oslobađanje zaposjednutog hrvatskog ozemlja i njegovo vraćanje Hrvatskoj , odgađali su se u Beču tako dugo, sve dok se ne slomi kralježnica hrvatskim velikašima, poglavito Zrinskim i Frankopanima.

Prvi povoljni mir Habsburgovci su sklopili 1.606. g. i dobili hrvatsku Moslavinu i kraj oko bivše turske Petrinje. Hrvatsko je plemstvo očekivalo, da će se to nastaviti poslije velike pobjede kog Sv. Gotharda u današnjoj zapadnoj Mađarskoj, odnosno kod nekoć hrvatsko-gradišćanskog sela Mogersdorfa 1.664. g. Tad su i Zrinski i Frankopani postigli nekoliko pobjeda u borbi protiv Turaka, a kad je Nikola Zrinski 1.664. zimi preko Mađarske zaobilazno došao s vojskom do Osijeka i spalio poznati turski most preko Drave, sva kršćanska Europa divila se njegovoj hrabrosti i umješnosti ratovanja!. Glasoviti francuski kralj, Luj XIV. Zvan «kralj sunce» imenovao ga je pairom, perom, članomnjihovca gornjeeg domai darovao mu 10.000 talira u novcu.

Svi su nakon tih uspjeha i pobjeda očekivali izgon Turaka iz Hrvatske i Mađarske, ali umjesto toga Leopold I.Habsburški sklapa nepovoljni sramotni mir, i još daje 200 tisuća talira poraženom!. To je ogorčilo hrvatsko i mađarsko plemstvo koje je prezrelo namjeru Dvora da najprije obračuna s njima, a zatim s Osmanlijama, što se poslije smaknuća u Bečkom Novom Mjestu 1.671. godine i dogodilo!.

Budući da uglavnom poznajemo zbivanja od tada do egzekucije, nećemo ovdje o njoj, nego samo o njenom značaju, nazivu i dubini namjera pobunjenika.

Naime, većina onih koji su pisali o zbivanjima od 1.664. do 1.671. g., kako u povijesti, tako i u književnosti, nazivali su taj pokret običnom urotom , zavjerom, neposluhomn, kao i svađom među vodećim magnatima, ali zapravo radi se o nečem mnogo većem!. Nije to puki prijevod njemačke riječi «Verschvőrung» tj. urota, nogo pobuna, buna, otpor centralizmu i germanizaciji i najava osamostaljivanja hrvatske države,

i zaštitnikom kraljevstva», a poginuo je 1.527. g., dakle kad su Cetinskom poveljom Habsburgovci izabrani za hrvatske kraljeve. Kad je Habsburg Ferdinand postao kraljem, Krsto je podržao Ivana Zapolju, koji ga je imenovao banom, pa je za njega i poginuo u bitki kod Varaždina.

I na koncu ovoga uvoda možemo zapitati :

-u čemu je u hrvatskoj povijesti važnost tih dviju velikaških kneževsko-grofovskih obitelji,

Odgovor slijedi u daljnjem izlaganju.

1.ZRINSKI I FRANKOPANI OD PRVIH SPOMENA U BRIBIRU I NA OTOKU KRKU DO IZBORA NA CETINU 1.527. GODINE

Iako je tema najavljena od Cetinske povelje 1.527. g. ipak ne možemo mimoići sve

Poglavito su Zrinski bili poznati i priznati i u Ugarskoj, gdje su ih smatrali svojima, pa mađarska vojna akademija danas nosi ime Nikole Zrinskog Sigetskoga . Zrinski su zajedno s Frankopanima bili strah i trepet bosanskih paša i vezira, a od 30. godišnjeg rata 1.618. do 1.648. g. i europski poznati junaci. Posljednji put su se istaknuli 1.664. g. kad su spalili glasoviti turski most kod Osijeka, a kukavički Habsburgovci sklopili mir u Vasvaru, u vrijeme, kako veli Dr. Ante Starčević, kad se Turke moglo i «preslicama goniti»!.

2.OD CETINSKE POVELJE DO VELIČAJNE POBJEDE POD SISIKOM, KAD HRVATI BRANE BEČ, KISEG I SIGET, A GUBE TREĆINU SVOGA OZEMLJA (1.527.-1.593.)

Njegovo hrabro djelo proslavilo je Zrinske i Hrvate u Europi, i tu bilježimo početak veličanja roda Zrinskih, pa je slikovito nazvan hrvatskim Leonidom.

Proslava tristote obljetnice njegove herojske smrti, 1.866. g. je nastavak veličanja tog čina. Hrvatska stranka prva, na čelu s dr. Antom Starčevićem je isticala govorom i pismom, da je Nikola Šubić Zrinski ipak obranio Austriju, a Zrinski i Frankopani su za to zaslužniji jer su se borili protiv nje. To se potvrdilo i 1.871. g. kad se slavila obljetnica njihove smrti. Isticanje mučkog ubojstva, zapravo likvidacije obiju obitelji, kao i pljačke njihovih imanja, bio je oblik antiaustrijanštine i jačanja kulta hrvatskih mučenika Zrinskih i Frankopana.

Od 1.546. Zrinski postaju vlasnici Čakovca, njihova sjedišta, a to znači najsjevernije točke hrvatskog ozemlja na koje su dospjeli uspješnim potiskivanjem Turaka.

3.JUNAŠTVO ZRINSKIH I KUKAVIČLUK HABSBURGOVACA TE SMAKNUĆE U BEČKOM NOVOM MJESTU (1.663.-1.671

Ne možemo nabrojiti sva junačka djela koja su tijekom XVI. stoljeća postigli Zrinski i Frankopani, te Erdődy protiv Turaka-Osmanlija.

Budući da uglavnom poznajemo zbivanja od tada do egzekucije, nećemo ovdje o njoj, nego samo o njenom značaju, nazivu i dubini namjera pobunjenika.

Nije to puki prijevod njemačke riječi «Verschvőrung» tj. urota, nego pobuna, buna, otpor centralizmu i germanizaciji i najava osamostaljivanja hrvatske države, a to je ipak mnogo više što potvrđuje i presuda.Dakle, ne umanjujmo njihove zasluge mi Hrvati, to su uradili u mnogočemu njihovi krvnici!.

4.ZAŠTO JE SMRT BRAĆE ZRINSKI I FRANA KRSTE FRANKOPANA POSTALA GOTOVO OPĆENACIONALNI MIT U HRVATA?

Od spomenutog Črnka, Vitezovića, Kačića Miočića do naših dana nije bilo velikog pojedinca, događaja, zbivanja, procesa o kojim su Hrvati (djelimice i Mađari) u svim granama društvenih i humanističkih znanosti, u raznim umjetnostima tolikoi stvarali, koliko o Zrinskim i Frankopanima.To su u prvom redu bili ugledniji povjesničari, oni potencirane nacionalne duše poput Šime Ljubića, Vjekoslava Klaića, Radoslava Lopašića, Rudolfa Horvata, a i onih koji su bili bliže jugoslavenskoj opciji poput Franje Račkog, Tadije Smičiklasa, Ferde Šišića, i koji su pisali o tim dvjema najuglednijim obiteljima u Hrvata uopće

To se nastavilo u doba hrvatskog proljeća sedamdesetih godina XX. stoljeća i u slobodnoj i demokratskoj republici Hrvatskoj, kako uopće, tako i među članovima Družbe «Braća Hrvatskoga Zmaja». Pri tome treba istaknuti našeg brata dr. Anđelka Mijatovića, dr. Milana Kruheka, dr. Dragutina Feletara, prof. Zvonimira Bartolića, prof. Zvonimira Đurića, Gerharda Ledića, Milovana Petkovića i još neke.

I prva pera naše književnosti, uz već spomenute, kao što su bili Menčetić, Palmović, Preradović, Šenoa, A. Kovačić, Kumičić, Harambašić, Badalić, Velimir Deželjić, Tresić-Pavičić, Marijan Matković, Tito Strozzi, Jovan Hranilović i još poneki koje sam moguće zaboravio.

To se isto može reći za najpoznatije hrvatske kistove koji su svojim djelima ne samo uljepšali, nego i nacionalno obilježili zidove naših domova od Otona Ivekovića, Ferde Kikereca, Krste Hegedušića do još nekih manje poznatih slikara.

Od skladatelja treba na prvo mjesto staviti Ivana pl. Zajca sa kultnom operom Nikola Šubić Zrinski uz libreto Huge Badalića. Likovi Zrinskih i Frankopana nisu bili toliko obrađivani u kiparstvu, osim ponešto u numizmatici, o čemu više zna naš zmajski brat dr. Ivan Mirnik, Zmaj Cetingradski. Međutim nova Kuna je dobila njihov lik, ali doista na najnižoj vrijednosnoj papirnoj skali, tj. na pet Kuna, a na markama, u filateliji je nešto bolje, što potvrđuje Album izdan 1.996. g. u Čakovcu.

5.OD KADA I ZAŠTO SE NJEGUJE KULT ZRINSKIH I FRANKOPANA

O počecima, a i nastanku slavljenja postignuća, junaštva i tragedije obitelji Zrinskih i Frankopana možemo govoriti od 1.861. do 1.866. godine kad se u Zagrebu spremala svečanost u kojoj su sudjelovali mnogi uglednici, a prenijela se i u narod. Bilo je to u počast tristotoj obljetnici Hrvatskoga Leonide Nikole Šubića Zrinskog, zvanog i Sigetski. Godine 1.871. nešto slično urađeno je i za 200. obljetnicu smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Za sve su bili zaslužni ponajprije prvaši, a prvu misao dao je još 1.861. g. dr. Ante Starčević, pa 1.864. povjesničar Šime Ljubić. Starčević i Kvaternik bili su glavni pokretači proslave 1.871. i od tada svakoga 30. travnja služile su se mise zadužnice, poglavito u doba strahovlade bana Khuena Hedervarija kad se to zabranjivalo, kad je to bio izraz nacionalnog ponosa koji se proširio po svim hrvatskim gradovima, posebice u onima gdje su pravaši imali svoje uporište. Pravaši su, dakle, bili začetnici i nositelji kulta štovanja Zrinskih i Frankopana, a njoihovi književnici poput A. Kovačića, A. Harambašića, E. Kumičoića su pisali pjeeme, članke i obljetničke članke. Eugen Kumičić je 1.994. napisao glasovitu Urotu Zrinskoga i Frankopana koja je mnogo pridonijela poznavanju i štovanju tih velikana. Spomenutim se pridruživalo na desetke poznatih i nepoznatih pjesnika pa i narodnih pjevača.

6. KULT ZRINSKIH I FRANKOPANA U DRUŽBI «BRAĆA HRVATSKOGA ZMAJA»

Ka d su naši prazmajevi, ppoglavito utemeljitelji Laszowski i Deželić prije stotinu godina osnovali našu Družbu, prenijeli su svoju ljubav, spoznaje i istraživanja na Zrinske I Frankopane. I nije bilo slučajno dda su to uradili baš 1.907. godine u doba mađarskih jezičnih presizanja, u doba vladavine Hrvatsko-srpske koalicije, u doba rasapa svih hrvatskih političkih stranaka, u doba tužne majke Hrvatske o kojoj pjeva Matoš. Naime, jedino što je moglo povezati sve Hrvate bez obzira na politički i opći svjetonazorr bili su baš Zrinski i Frankopani.

Laszowski i Deželić kao vodstvo Družbe rade ono što su već netom prije uradili i Mađari, kad su svoje junake, suborce naših velikana, uključujući i Jelenu Zrinsku prenijeli u Budimpeštu!. I zato iste 1.907. g. pokreću zmajsku akciju za iskapanje njihovih posmrtnih ostataka i premještanje u poseban grob.

Međutim, sve molbe da se posmrtni ostaci prenesu u domovinu, njih kao tobožnjih izdajnika, nije dopuštao osobno Franjo Josip I., potomak Leopolda I. Habsburškog kao egzekutora!.

Obavljeno je to tek 1.919. g. u novoj kraljevini Srba-Hrvata-Slovenaca, kad je nestalo dvojne monarhije i njihovog naslijeđa. Svečanost prijenosa i pokop u hrvatsku prvostolnicu, zagrebačku katedralu, uz nazočnost srbijanskih generala pretvorila se ipak koncem travnja 1.919. u pučko, hrvatsku svečanost. Dovršeno je to djelimice 1.944. kad su iz Graza preneseni posmrtni ostaci Ivana IV. Zrinskog, zvanog Gnade, Milost koju mu nikada nisu dali.

Tako je uz prijenos kostiju mučenika Eugena I. Kvaternika 1.921. Družba uz pomoć zagrebačke biskupije u našoj prvostolnici utemeljla hrvatski Panteon.

S obzirom, da je nova država Kraljevina SHS, kasnije Jugoslavija, bila protugermanski usmjerena,štovanje kulta Zrinskih i Frankopana je nastavljeno, a 30. travnja je bio u Hrvatskoj državi blagdan.

Zabranom Družbe 1.946. g. zabranjen je i spomenuti kult. Proslava 400. obljetnice koju su 1.966. g. Mađari zabilježili na najvišoj razini, kod nas se nije održala jer ju je zabranio osobno Vladimir Bakarić.

Proslavu Zrnskih i Frankopana 1.971. g. u Čakovcu, u organizaciji Matice hrvatske, Povijesnog društva, osobno prof. Bartolića i drugih, je UDBA tako «dobro pokrila i ozvučila», da su sudionici i organizatori, pa čak i stari profesori poput Šidaka i drugih, imali velikih neugodnosti. O tom, kao sudionik i organizator te proslave, ponešto znam, a isto tako kao predavač na nekoliko mjesta u Hrvatskoj, koje je upriličila Matica Hrvatska i njezin tadašnji pročelnik Odjela za povijest dr. Franjo Tuđman.

Tek u slobodnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj mogla se Družba obnoviti, a isto tako nastaviti s štovanjem kulta Zrinskih i Frankopana što su podržavali dosadašnji Veliki Meštri gospoda Bauer, Prazmaj Vučedoljski III., Deželić, Zmaj Klokočki IV., Kolarić, Zmaj Hraščanski od Sv. Jurja u Trnju, Salaj, Zmaj Starovukovarski.

Međutim, moramo na koncu zaključiti, da nas ni jedna dosadašnja vlast, od osamostaljenja do danas, nije mnogo pomagala, ni materijalno ni moralno, a mediji kao da sustavno baš i ne primjećuju, da ne kažem da nas igoriraju?!

Ipak, usprkos tome, naš rad je itekako zamjetan, poglavito onaj u duhu gesla «Pro aris et focis Deo propitio», a jedan od najsvetijih žrtvenika i uništenih ognjišta je bio onaj Zrinsko-frankopanski!!

I završit ću s lozinkom s kojom smo i počeli, ali malo izmijenjenom, tj. : « I navik on živi ki radi pošteno!», poglavito, ako poput Družbe «Braća Hrvatskoga Zmaja» radi za dobro našeg roda i naroda, njegovih bivših i sadašnjih žrtvenika i ognjišta.

U Zagrebu, na dan Zrinskih i Frankopana, 30. travnja godine Gospodnje 2007.