Povratak na naslovnicu - Perivoj hrvatskih velikana
Josip Juraj Strossmayer. Bista: Marijan Sušac, akad. kipar. Foto: Željko Šepić
BISKUP JOSIP JURAJ STROSSMAYER
(1815.-1850.-1905.)
Sveta je i časna dužnost svakog naroda sjećati se svojih velikana. Zato i mi ove godine oživljavamo lik biskupa Josipa Jurja Strossmayera koji je svojim životom i djelom obogatio našu povijest, kulturu i Crkvu, našu nacionalnu sadašnjost. S ponosom i zahvalnošću što smo ga imali obilježavamo 190. obljetnicu njegova rođenja i 100. obljetnicu njegove smrti.
O liku i djelu biskupa J.J. Strossmayera mnogo se pisalo, ali je činjenica da je prava i objektivna istina o njemu još uvijek dobrim dijelom pohranjena po našim i inozemnim arhivima, nedovoljno proučena, osiromašeno ili jednostrano prikazana. Strossmayera su zbog njegove veličine svojatali liberali, masoni, marksisti, Jugoslaveni, Slaveni i Europa, a zbog njegove širine i progresivnosti plašila ga se naša Katolička crkva i njegova hrvatska domovina. Vrijeme je i sveta dužnost da se objektivnije posvetimo ovom velikanu hrvatskog naroda, da ga bolje upoznamo i da mu damo pravo mjesto u životu našeg naroda.
Rodio se 4. veljače 1815. u Osijeku. Iako po muškoj lozi austrijske krvi, u obiteljskom domu vrlo živog hrvatskog duha i kršćanskog odgoja s majčinim je mlijekom zavolio Hrvatsku. U rodnom gradu završava osnovno i srednje obrazovanje, stupa u Bogoslovno sjemenište u Đakovu i započinje filozofsko-teološki studij, a završava ga u Pešti i Beču, gdje postiže doktorat iz filozofije i teologije. Uz svoj materinski hrvatski izvanredno je poznavao latinski, njemački i francuski jezik.
Zadivljujuće intelektualne sposobnosti, europsko obrazovanje, divna osobna privlačnost, ilirsko-hrvatski preporodni duh, sveslavenski zanos, željezna energija i ustrajnost, boravak u srcu Monarhije, te putovanja Europom i napose mnoga poznanstva izdigla su već mladog Strossmayera u pojavu koja nije mogla ostati nezapažena.
Godine 1847. imenovan je za jednog od ravnatelja carskog zavoda sv. Augustina u Beču i dvorskog kapelana. Put u javni i politički život Beča i Monarhije, ali napose domovine bio mu je otvoren. U vrijeme revolucionarnih zbivanja aktivno je uključen u sudbonosne događaje.
Na prijedlog i molbu bana Josipa Jelačića i bečkih Hrvata car Franjo Josip imenuje ga 1849. bosansko-đakovačkim i srijemskim biskupom, a u svibnju 1850. papa Pio IX. potvrđuje carski dekret o imenovanju. Za biskupa je zaređen 8. rujna 1850., a 29. rujna preuzima upravu biskupije i upravlja njome 55 godina, sve do svoje smrti.
Polje djelovanja biskupa J. J. Strossmayera vrlo je široko. On je ponajprije pastir svoje biskupije. Vrlo je aktivno sudjelovao u političkom životu Hrvatske, Monarhije, Slavenskog juga, Slavenskog svijeta i Europe. Razvio je neviđenu mecenatsku djelatnost u domovini i slavenskom svijetu. Utemeljitelj je najviših kulturno-prosvjetnih ustanova u Hrvatskoj - Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, danas Hrvatska akademija, modernog sveučilišta u Zagrebu i Galerije slika. Pomaže sve hrvatske gimnazije i obrazovne ustanove. Moralno i materijalno pomaže mnoge studente i đake, pisce i umjetnike… Bio je preteča zbližavanja kršćanskih crkava i kultura, napose katolika i pravoslavnih Slavena. U Hrvatskoj oživljava kult i baštinu Apostola i prosvjetitelja Slavena sv. Ćirila i Metoda. Spašava hrvatsku nacionalnu baštinu Gostinjac i Kaptol sv. Jeronima u Rimu i zajedno s nadbiskupom Josipom Stadlerom pretvara ga u nacionalni zavod za postdiplomski studij mladih hrvatskih svećenika.
Svoju dalekovidnost u crkvenom i društvenom životu pokazao je napose na Prvom vatikanskom koncilu 1869./70. godine. Četrdeset godina kao Apostolski administrator skrbi za Katoličku crkvu u Srbiji. Prisutan je svojom neprocjenjivom pomoći u Bosni. Prvi je hrvatski biskup koji je uspostavio vezu s iseljenim Hrvatima u prekomorskim zemljama i poslao im prvog domovinskog svećenika. Prisutan je u gospodarskom životu i inicijator mnogih gospodarskih pothvata u Hrvatskoj. Njegova životna gesla "Sve za vjeru i domovinu", te "Prosvjetom slobodi" jasno pokazuju da se svim svojim sposobnostima i moćima posvetio životu svoga naroda, slobodnoj i samostalnoj domovini, a put do slobode da mu je bila evanđeoska ljubav i kršćanska kultura i prosvjeta.
Sredinom i u drugoj polovici 19. stoljeća Europa je sva u previranju. Francuska, Pruska, Engleska i Austrija neprestano su u napetim međusobnim odnosima boreći se za dominaciju na kontinentu. Opiru se društvenim promjenama koje povijesnom zakonitošću traže pravo na život. Socijalne i ekonomske krize, nacionalna previranja i sazrijevanja čine europsko društvo vrlo napetim i eksplozivnim. Osmansko carstvo je na umoru, ali još uvijek na jugoistoku Europe drži porobljene kršćanske narode u nepodnošljivom stanju. Carska Rusija živi u nehumanim feudalnim uvjetima. Revolucija potresa staru Monarhiju, a poslije nje car pokušava apsolutizmom sačuvati stoljetnu staricu i omogućiti joj da živi svojim ustaljenim životom. Tko u ovakvoj situaciji može ostati ravnodušan? Zar je čudno ako je Europljanin Strossmayer ozbiljno shvatio
vrijeme i njegove probleme te tražio - prema ondašnjim mogućnostima i vizijama - nova rješenja za nova vremena na društveno-političkom, ekonomskom, ali napose na nacionalnom i crkvenom polju.
Povjesničari najčešće obilaze Strossmayerovo pastoralno djelovanje, čak je izneseno mišljenje da je na račun velikih ideja zanemario vjerski život u biskupiji. No ako samo letimično pogledamo život biskupije u njegovo doba vidjet ćemo da je biskupija dobila novo lice. Potpuno je utjelovljuje u Hrvatsku crkvenu organizaciju. Naime, Zagrebačka biskupija 1854. postaje nadbiskupija i metropolija, osamostaljuje se od Ugarske crkvene organizacije, a Đakovačka ili bosanska i Srijemska biskupija ulazi u njen sastav. Gradi velebnu katedralu u Đakovu, velika je njegova zasluga i osječka nova vertikala - crkva sv. Petra i Pavla, te niz župnih i filijalnih crkava po biskupiji. Vodi stalnu brigu o Bogoslovnom sjemeništu, otvara i Dječačko sjemenište u Osijeku. Pokreće 1873. biskupijsko glasilo Glasnik biskupije, uskoro nabavlja i biskupijsku tiskaru. Obnavlja marijanska svetišta: Petrovaradin-Tekije, Aljmaš i Ilaču. Obilazi u pastirskim pohodima sve župe po biskupiji, organizira pučke misije, osniva duhovna društva za vjernike, a svojim pastirskim pismima podiže i vodi svećenstvo i puk.
Njegov je biskupski život obilježen i radom na sjedinjenju pravoslavnih Crkava s Katoličkom crkvom. Ovo njegovo djelovanje vrlo je slično današnjem ekumenskom pokretu među kršćanima. Zato ga nazivamo pretečom ekumenizma. Njegov rad na jedinstvu temelji se na zajedničkoj nam duhovnoj baštini sv. Ćirila i Metoda.
Na Prvom je vatikanskom koncilu 1869./70. iznio mnoge prijedloge koje će usvojiti tek Drugi vatikanski koncil pa ga danas mnogi nazivaju ocem Drugog vatikanskog koncila.
Iako se Katolička crkva poslije Silaba (1864.) pape Pija IX. kojim je osudio sva antikršćanska i antikatolička strujanja počela povlačiti iz kulturnog i prosvjetnog polja djelovanja, ili je iz njega bila istisnuta, biskup Strossmayer je, naprotiv, sva crkvena dobra ugrađivao u suvremenu kulturu hrvatskog naroda. Nije pretjerano ustvrditi da je Zagreb i Strossmayerovom zaslugom, materijalnim dobrima naše Crkve, postao kulturnom metropolom našega naroda.
Belgijski povjesničar Roger Auber, najbolji poznavatelj povijesti Crkve 19. stoljeća, reče za Strossmayera da je u njemu i njegovom djelovanju personificiran život i djelovanje Crkve u Hrvata u drugoj polovici 19. stoljeća.
Samo u svjetlu svih ovih odrednica i ovakvog Strossmayerovog gledanja na Hrvatsku, Monarhiju, Europu i Crkvu, slavenski svijet i slavenski jug moramo vrednovati njegov rad u domovini, u Monarhiji i Europi, u Katoličkoj Crkvi.
Poslužit ću se riječima A.G. Matoša koji opisujući i uspoređujući Strossmayera i Starčevića ovako reče: "Ostao bi doista bez mjerila… da ne bi dostojnog suvremenika u Antunu Starčeviću, blago nama! - Popunjavahu se… kao suprotni karakteri i ekstremi koji se dodiruju…" (zatim Matoš "matoševski" čini lijepu usporedbu jednog s drugim i zaključuje). "Dva tipa našeg narodnog karaktera i naše cerebralnosti, i odsele se ne može roditi inteligentan Hrvat bez sličnosti s njima… I jedan i drugi su dokaz bogatstva i veličine našeg malog naroda." I jednom i drugom pripada, i s pravom ga nose, počasni naslov Oca domovine.
Biskup Strossmayer je osječki velikan. Hvala Gradu što ga je darovao Biskupiji, Hrvatskoj, Europi i Crkvi. Kad je 1905. veliki biskup umro u Osijeku se rodio novi velikan - Kardinal Franjo Šeper. Osijek ima razloga biti ponosan.
Mons. dr. sc. Andrija Šuljak